Knjige su oduvijek bile nešto što je popunjavalo moje praznine, one malene nedostatke koji samo čekaju neku novu ljubav koja će se tu zadržati, nije bitno da li je to privremeno ili trajno.
Čitajući knjige otkrivamo dijelove sebe koji su do skora bili nepoznati, neukroćeni. Knjige su bez mana, bez loših osobina, knjige su onaj pozitivni pogled iz apsolutno svakog ugla. Knjige su tračak nade. Odmah pri rođenju osuđeni smo na smrt, jedan život imamo, a da ga živimo ne znamo. Osobe koje čitaju, one ne žive jedan život. Sa svakom pročitanom knjigom, bogatiji smo za jedan život, život koji ima svoju priču, svoj orijentir, svoj kroj i svoj kraj. Čak i u knjigama doživimo kraj. Zbog toga ne trebamo biti razočarani jer kraj jednog života treba da se desi da bi mogli početi početak novog života.To je taj mali začarani krug koji kruži s vremena na vrijeme oko nas i pokazuje nam ono što je zaista važno i nama ljudima neophodno.Uz knjige postajemo bolje, zrelije i kompletnije osobe koje su vrijedne nečije pažnje, nečijeg slobodnog vremena. Nije li divno kada dobijemo kompliment o našem načinu izražavanja, stilu pisanja, zapravo bilo koji kompliment koji dobijemo, a da se ne odnosi na naš fizički izgled. U tom momentu shvatiš koliko vrijediš kao osoba, da zapravo neko želi da te sluša u ovom svijetu gdje svako želi da dođe do riječi i kaže nešto. U svijetu gdje su osobe biljolike ljudske prosječnosti, knjige su važne, izvlače nas iz biljolikosti života u kojem smo zastali.
Sabina Ahmetović IIa
